Monday, March 18, 2024

TAMO GDE LOZE PLAČU DVADESETČETVRTI DEO

 

TAMO GDE LOZE PLAČU DVADESETČETVRTI  DEO, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić

11.f

GRADITELJI (nastavak)

Iskreno govoreći na muci sam sa čime da uporedim svoje preneraženje. Ako sam njegovom naprasnom smrću bio konsterniran, ovim besmislenim razlogom bejah ošamućen, jer na kraju krajeva smrt uvek odgovara svačijem životu, ona mu je kruna po kojoj smo svi kraljevi, a samo razlozi mogu biti ono što taj prirodan spoj može da naruši ili dovede u sumnju. Bez obzira na svečan rečnik i prilično ubedljiv ton (u kome je ipak nešto škripalo, kao da je niz dobro podmazane zupčanike rečenica lutalo razmetljivo zrnce prljavštine) ovako sročeno pismo manje je ležalo Isidoru nego što bi zemlji ležao pljosnat oblik, ili pojmu božanskog uvredljiva bespomoćnost.

Bilo je nešto neopisivo neiskreno, veštačko u njemu, uprkos, ne sporim, dostojanstvene, gotovo uobražene ozbiljnosti od koje je sastavljeno, nešto usudio bih se reći, a sen Isidorova neka mi za ovu smelost oprosti, nešto podlo. Da, podlo, to je bio onaj gorak pridev koji mi se poput kaplje otrova gojio na vrhu jezika, dok sam ga čitao i pročitavao nebrojeno puta, sve zavođen mišlju da ću ispod neke reči, kao pod nadgrobnom pločom pronaći kakav potajni znak. Na žalost, iako duh pisma nije bio njegov, a stil i terminologija pogotovu, rukopis je bio njegov, i tu nije moglo biti nikakvog utešnog dvoumljenja. Lično sam obavio potrebna upoređivanja, a da bih bio savršeno siguran, zamolio sam za ekspertizu priznatog grafologa G. K.-a, inače zakletog sudskog veštaka.

Koliko me sećanje služi (najzad, tu su i moji dnevnici da ga potkrepe i osveže) u razgovorima što smo ih u poslednje vreme vodili na najrazličitije teme, rat u jugoistočnoj Aziji nikada nije bio ni dotican. Istine radi moram zabeležiti jedan jedini slučaj, ali on pre ide na ruku saznanju da je to mrcvarenje bogu iza leđa bilo sasvim izvan područja njegovog interesovanja, jer je tom prilikom (raspravljalo se o protestnom spaljivanju budističkih kaluđera u Sajgonu), ispoljio prema njima nadljudsku – ili neljudsku, ako vam je milije – ravnodušnost sličnu Arhimedovoj, koji se na pesku, obasjanom Sirakuzom u ognju, brinuo jedino za svoje krugove.

Bezmalo odvajkada, a u zadnje vreme isključivo, bio je zaokupljen ličnim dilemama, pored slučaja sa ocem, u prvom redu sve netolerantnijim zahtevima svoje neimarske umetnosti, pa ga se "onaj tamo mali, prljavi rat" mogao ticati samo ukoliko je bio opasan (a u ovom stadijumu i na toj interkontinentalnoj udaljenosti zar je mogao biti?) za njegove građevine i graditeljstvo uopšte.

U tom, razume se, uprošćenom smislu, rat ga je uzbuđivao, plašio bezlično kao zemljotres, kao erupcija vulkana, kao grom, kao poplava. Kad je o njemu razmišljao – o ratu uopšte, nikako o nekom određenom – on svojom, od straha presenećenom maštom, nije video ljude kako umiru pod ruševinama, već zgrade koje se raspadaju u praznom raščovečenom prostoru, koji se kao iscrtano vazdušno platno držao jedino na nevidljivom ramu čistih statističkih jednačina; video je kako se Keopsova piramida sa Sfinksom luetična nosa mrvi u peščanu dinu, bučno rasipajući po zapadnoj pustinji dva i po miliona kubnih metara svoje zapremine, sabijene između trougaonog nebeskog principa i kvadratnog principa zemlje; kako sa Karnakom pada poslednji spomen na svestvoriteljskog sunčanog Amona[1]

pod udarcima čeličnog mulja gde se kao svilaste čahure, kao beskičmene mahune, drobe hram u Buda-gaji, paučinasta pređa Hajderabada, džamija Musjid, hiljadu stubova Velikog hrama u Maduraju, Tadž-Mahal, ta neuporediva nekropola ljubavi; oplakivao je petom rata zgaženu glavu Valeriusovog Panteona, Nebeski hram razmazan po zemlji kao krv neke zlatne stenice, zgarišta Carske rezidencije u Pekingu, Zmajeve pagode u Šangaju, Posejdonovog hrama u Pestumu; sa užasom je posmatrao kako se Kalikratesov, Iktinosov i Mnezikleov Akropolj, to džinovsko radilište jelinskog graditeljskog duha pretvara u isto tako džinovsko radilište varvarske smrti materije, nevinog kamena, bezazlenih frizova, karijatida koje nikome ništa nisu učinile na žao osim što su svojim ljudolikim oblikom vapile za prolaznošću; kako se kruni Zid plača, oronuli sever zlaćano-belog Irodovog[2] 

hrama na Sionu, da mu se drevni prah vijan nekom osvetničkom ironijom pomeša sa mramornim trunjem Slavoluka cezara Tita, njegovog razoritelja; pod Isidorovim nemoćnim okom urušavale su se ruine kao da to smrt sama oblikuje svoju arhitekturu, oprečnu svrgnutim oblicima istorije, ruševine Antemiosove i Isidorosove Aja-Sofije, džamije sultana Kait-Beja, čipkaste Muhamed Ibn Jusuf al-Amharove Alhambre u Granadi; gledao je da, kao kameno snoplje pod vatrenim kosijerom, padaju mletački Sv. Marko i pariski Notr-Dam, katedrale rođakinje u Šartru, Sevilji, Remsu, Amijenu, Kelnu, Minsteru, Kenterberiju, svuda gde je probuđeni kamen šikljajući u visine tražio Boga, sa grozom je preživljavao agoniju palate Kančelarije, Čertoze, Vendramini, Piti, Stroci, Pikolomini, Gondi, Grimani, Mediči, Borgeze, Pezaro, Farneze; sramnu propast zamkova Bloa, Vavela, Fontenbloa, Šambora, Šenonsoa, Sen-Žermen-an-Lea, gledao kako kroz ništavilo pružaju jedno drugom izdruzgane kamene ruke Sabor Vasilija Blaženog u Moskvi i Knežev dvor u Dubrovniku, zamak Longfor u Solsberiju i palata Cvinder u Drezdenu, Kolež Santa Kruz u Vajladolidu i mramorna crkva u Kopenhagenu, Većnica u Salamanki i Opera u Parizu, gde zaboravu predaju svoju nenadmašnu strukturu londonski Sv. Pavle i rimski Sv. Petar, 

Vestminsterska opatija i Eskurijal, Kremlj i Luvr, Parlament na Temzi i Versaj na Seni, združeni u istom ropcu, istom bučnom izdisanju materije; ne nisu pred njim iščezavali ljudi nego su se bespomoćno grčile otelotvorene ideje Pietro Lombardija[3], Jurja Dalmatinca, Albertija[4], Amantea, Dominicoa iz Kortene[5], Bramantea iz Urbina[6], Antonija Filarea, Rimljanina Vinjole[7], Paladia[8], Sansovine[9], jedinstvenog Michelangeloa[10], Raffaelloa Sanzioa[11], Pierre de Chambiges[12], Trencoa, Lescoa, Bilana, kraljevskog četvoroprega Persijea, Fontainea[13], Viscontija i Lefijela; uzvišeni nacrti Jules Hardouin-Mansarta [14], Servandonija, Balia, Christopher Wrena[15], Baria, Viollet-le-Duca [16], Garniea, Popelmana, Hazenaura, Sempera, Ankara i Horta – ko sve da ih nabroji, mada ih nema tako mnogo, i mada ih je manje od veličanstvenih dokaza njihovog postojanja; pod bezobličnim krhotinama 

pod kojima se više neće raspoznati ni osnova da bi znali za život Pariza, Moskve, Njujorka, Tokija ili Londona kao što znamo za Vavilon ili Troju, pod okamenjenim pa raskamenjenim dušama jednog Berensa, Wagnera[17], Sullivana[18], Niemeyera[19], Perea, Oda, A. Alta[20], Asplunda, Loosa[21], Gropiusa[22], Berlangera, Pelciga, Van der Veldea, F. L. Wrighta[23], Le Corbusiera[24], M. van der Rohea[25], Golosova, Varencova, Maljevića[26], graditelja sapatnika, braće po umu, zatočnika iste strasti, koja je tako čudesno bila preobražena u kamene, metalne, staklene polifonije; sa očajanjem je zamišljao kako rat – kakav, koji, čiji nije ga se ticalo – briše njihova dela, kao što mokra krpa uklanja sa table privremene, kredom utrte znake, te prkosne simbole graditeljske utakmice sa Bogom i njegovom bezdušnom građevinom – prirodom. Ali ljudi u ovoj apokaliptičnoj viziji nema, nema ovih živih, lepih i ružnih, starih i mladih, dobrih i zlih stvorova što se spleću i raspleću oko Isidorovih građevina kao pčele oko košnica, pronoseći na licima beleg buduće smrti; fatamorgana rata za Isidora je potpuna i definitivna smrt oblika, u kojoj ljudi nestaju samo posredno, samo kroz svoja dela.

 I kada god bi o tome razmišljao, sam mi je priznao da ga ovakve sumorne misli spopadaju po pravilu pošto bi prisustvovao dovršenju neke svoje građevine (biće celishodno da već na ovom mestu otvoreno upozorimo da ih on, za razliku od zadivljene okoline, ni najmanje nije cenio, i da ih je smatrao pukim vežbama u očekivanju prave inspiracije, kao što će to svakako biti spomenik Revoluciji) uvek bi se preko tog zaglušnog filma sveopšteg uništenja prevlačio jedan realan prizor iz detinjstva – Saveznici na Uskrs 1944. godine bombarduju Beograd – u kome takođe nisu učestvovali ljudi, već su u kršu i prašini iščezavali temelji Doma, gigantske građevine njegovog oca Jakova Njegovana.

 

 



[1] Amon egipatski bog koji se poistovećen sa Zevsom poštovao među Grcima. (Prim. prir.)

[2] Irod Veliki (73-4 pre n. e.) kralj Judeje kojeg su postavili i podržavali Rimljani. Bio je sposoban vladalac, konsolidovao privredu i podigao mnoge javne građevine. On je prema Bibliji naredio pokolj u Vitlejemu. (Prim. prir.)

[3] Pietro Lombarti (1435-1515) pripada porodici arhitekata i vajara koji su radili u Veneciji. (Prim. prir.)

[4] Leon Battista Alberti,  (1404—1472), italijanski humanista, arhitekta i glavni inicijator teorije renesansne umetnost. Smatra se prototipom renesansnog čoveka. (Prim. prir.)

[5] Domenico Beccafumi  (1486—1551), italijanski slikar i vajar, lider post-renesansnog stila zvanog manirizam. (Prim. prir.)

[6] Donato Bramante (1444-1514) italijanski renesansni arhitekta i slikar. (Prim. prir.)

[7] Giovanni Maria Vignolo, italijanski umetnik koji je projektovao renesansne bašte bazirane na krugovima i kvadratima tako da su svi elementi vrtova (biljke, zgrade, terase, vodoskoci) u savršenoj proporciji. (Prim. prir.)

[8] Andrea Palladio (1508–1580) je bio glavni arhitekta Republike Venecije. Napisao je četiri veoma važne knjige o arhitekturi. Specijalizirao se za gradnju vila, kao i crkava u Veneciji. (Prim. prir.)

[9] Jacopo d’Antonio Sansovino (1486 - 1570) je bio italijanski skulptor i arhitekta. (Prim. prir.)

[10] Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (1475 – 1564) italijanski renesansni slikar, vajar, arhitekta, pesnik i inženjer. Renesansni čovek kao i njegov rival Leonardo da Vinci. (Prim. prir.)

[11] Raffaello Sanzio da Urbino (1483 – 1520),  je bio italijanski renesansni slikar I arhitekt.čuvan po perfekciji svojih slika I crtreža. Zajedno sa Michelangelom i Leonardo da Vinciem čini tradicionalno trojstvo velikih majstora toga perioda. (Prim. Prir.)

[12] Pierre Chambiges, (umro je 1544), francuski arhitekta Pariza i kralja François I i njegovog sina Henrija II. (Prim. prir.)

[13] Pierre-François Fontaine (1762-1853) francuski arhitekta koji je sarađivao na izgradnji Luvra i podigao Trijumfalnu kapiju u Parizu. (Prim. prir.)

[14] Jules Hardouin-Mansart,  (1646 —1708), francuski arhitekta i urbanista kralja Louisa XIV koji je završio dizajn Versalja. (Prim. prir.)

[15] Sir Christopher Wren (1632 – 1723) jedan od najčuvenijih engleskih arhitekata u istoriji. Izgradio je i obnovio 51 crkvu u londonskom Sitiju posle velikog požara 1666, uključujući i katedralu sv. Pavla 1710. (Prim. prir.)

[16] Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc (1814 – 1879) francuski čuveni arhitekta i teoretičar. Restaurirao je mnoge srednjevekovne zgrade a među njima i crkvu Notre Dame u Parizu. Bio je centralna ličnost u obnavljanju interesa za godsku arhitekturu u Francuskoj, borac za nepretencioznu arhitekturu. (Prim. prir.)

[17] Otto Koloman Wagner (1841 – 1918) čuveni austrijski arhitekta, urbanista, promoter arhitektonskog realizma. Član bečke secenionske grupe. (Prim. prir.)

[18] Louis Henri Sullivan (1856 –1924) američki arhitekta koga nazivaju „ocem oblakodera“. Bio je mentor Frank Lloyd Wrightu, i inspiracija čikaškoj grupi arhitekata. (Prim. prir.)

[19] Oscar Ribeiro de Almeida Niemeyer (rođen 1907)je brazilski arhitekta koji se specializovao za internacionalnu modernu arhitekturu. Pionir u istraživanju mogućnosti armiranog betona i uticaja na estetiku građevina. (Prim. prir.)

[20] Hugo Alvar Henrik Aalto (1898 –1976) je bionajčuveniji finski arhitekta i dizajner. Projektovao je kako arhitektonske objekte, tako i nameštaj, tekstil i staklene predmete. (Prim. prir.)

[21] Adolf Loos (1870 – 1933)austrijski arhitekta. Jedan od nauticajnijih evropskih modernih arhitekata. Njegovo predavanje (Ornament i zločin) održano u Beču predstavljalo je manifest funkcionalizma. Odbacivao je sve što bi podsećalo na neke od poznatih stilova, jer su svi stilovi za njega bili laž. (Prim. prir.)

[22] Walter Adolph Georg Gropius (1883 – 1969) nemački arhitekta i osnivač Baujaus škole, koji se zajedno sa Ludwig Mies van der Roheom i Le Corbusierom smatra pionirom moderne arhitekture. (Prim. prir.)

[23] Frank Lloyd Wright (1867 – 1959) američki arhitekta, dizajner, pisac, koji je uradio više od 1.000 projekata. On je promovisao organsku arhitekturu. (Prim. prir.)

[24] Charles-Édouard Jeanneret, koji je poznat kao Le Corbusier (1887 – August 27, 1965), je bio švacarski arhitekta, dizajner, urbanista pisac i slikar. Jedan je od pionira moderne arhitekture i internacionalnog stila. (Prim. prir.)

[25] Ludwig Mies van der Rohe (1886 – 1969) nemački arhitekta koji je zajedno sa Gropiusom  i Le Corbusierom jedan od glavnih pionira moderne arhitekture. (Prim. prir.)

[26] Kazimir Severinovich Malevich (1878 – 1935) ukrajinski slikar i teoretičar umeztnosti, pionir geometrijske apstrakne umetnosti i organizator avangardnog suprematističkog pokreta. (Prim. prir.)

Friday, March 15, 2024

TAMO GDE LOZE PLAČU DVADESETREĆI DEO

 

TAMO GDE LOZE PLAČU DVADESETREĆI  DEO, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić

11.e

GRADITELJI (nastavak)

Moja prva dužnost, zacelo ne i najteža, bila je da o njegovoj smrti izvestim one koji su ga voleli, voleli najčešće uprkos toga što im za tu naklonost nije pružao nikakav primamljiv povod, a ponajmanje ohrabrenje. Te osobe, sve s reda, bile su žene. Bez preterivanja se može reći da je u jednom uslovnom smislu Isidorova mladost protekla à l'ombre des jeunes filles en fleurs, da je poput zabrana bio ograđen, opkolčan ženama, zasićen njihovim nežnim likovima, moćnim emocijama, zagušljivim mirisima, a bogme i uticajima, mada će, znam, ovaj zaključak izgledati proizvoljna kada se za koji trenutak bude saznalo gde su sada, I koliko daleko od njega bila vrela tih senki što su ga bojile jarkim, uzbudljivim, neuravnoteženim ženskim senzibilitetom, nema sumnje još i sa ove fizičke udaljenosti.

 Telefonirao sam najpre Hristini, udatoj d'Amber-Cartier, u Bazel, a zatim napisao dva pisma, prvo staroj Adi u samostan "Sestara Isusovog Srca" kraj Kranja, a drugo Olgi (o njoj ovde nema smisla govoriti, jer će za to dovoljno prilike biti kasnije) koja je radila u Ženevilieru – Departement Somer, kao tehnički crtač firme "Ets Georges & Cie". Naravno, najteže mi je pala dužnost da obavestim Isidorovu majku, gospođu Angelinu, mada je njeno stanje pružalo tom poduhvatu izvesne (nepouzdane!) olakšice. Nije se sa izvesnošću moglo predvideti kako će primiti udarac, pa sam joj po odobrenju doktora V. J., i moram dodati, uz njegovu dragocenu asistenciju, koja je daleko premašala stručnu obavezu, a prešavši preko žalosne činjenice što joj time uskraćujem mogućnost da isprati sina na poslednjem putu kroz život, rekao da je Isidor neočekivano morao da otputuje, nipošto ne sluteći da ovom lažju ironično zaokružujem jednu neverovatnu farsu, u kojoj su majka i sin živeli godinama i koja je uzela ne malog učešća u oblikovanju njihovih nesrećnih udesa.

Ono što se neposredno mene ticalo u iznenađujućem toku što su ga uzeli događaji, izuzimajući, prirodno, potištenost usled gubitka prijatelja, bilo je pitanje da li i u kojoj meri nastali preokret utiče na moju odluku da odložim izdavanje Graditelja. Ispostavilo se da nema razumnih razloga zbog kojih bih tu odluku izmenio, štaviše ta nerastumačljiva smrt i njegove lične hartije koje sam posle nje baštinio, zahtevali su pregled, dopunu, a možda i reviziju čitavog manuskripta u svetlosti novog stanja stvari. Mogu reći da sam, dabome isključivo u profesionalnom smislu, bio srećan (evo, opet, te neprikladne reči zbog koje mi preti prezir) što najzad imam one prave visceralne razloge za odgađanje, i što se više ne moram uklanjati iza paravana nekog izmudrenog plana.

Pogađate li, a morali biste, da sam i ovog puta pravio račun bez krčmara? Savladao me je treći događaj u ovoj konsekutivnoj seriji iznenađenja, neverovatniji od samoubistva, neobjašnjiviji čak i od njegove odluke da projektuje spomenik revoluciji, događaj toliko apsurdan da se jedva usuđujem da ga iznesem, mada je nezaobilazan, pa se neću srditi, a na to i prava nemam, ako mi se odmah ne poveruje na reč, nego se novine potraže kao dokaz, jer će se na taj način ratifikovati i moje sopstveno odbijanje da poverujem vestima koje je 24. oktobra 1968. godine, na dan Isidorove sahrane, objavila Politika, a sutradan naširoko preživala cela jugoslovenska štampa. Da bih izbegao nesporazum, umesto da ih prepričavam, biće najkorisnije da ih navedem doslovno:

List: Politika;

Datum: 24. oktobar 1968. godine;

Izdanje: beogradsko (mada je vest svakako objavljena i u izdanju za unutrašnjost);

Mesto u prelomu: strana peta, četvrti stubac pri vrhu;

Fotografija: Isidorova slika u poluprofilu (na granici upotrebljivosti usled ogrebotina, mrlja i mrene po ivicama koja svedoči da se negativ "uležao");

Naslov: Samoubistvo kao protest.

Podnaslov: U oproštajnom pismu mladi arhitekt Isidor Njegovan objašnjava razloge koji su ga naveli na samoubistvo;

Potpis ispod članka: D. D.;

Tekst članka:

"Kada smo 24. o. m. doneli vest o tragičnoj smrti inženjera Isidora Njegovana, u kome je jugoslovensko neimarstvo izgubilo jednu od svojih najistaknutijih nada, još se nisu znali uzroci koji su trideset petogodišnjeg arhitektu naveli na ovaj sudbonosni korak. Juče, međutim, stiglo je u našu redakciju njegovo pismo bez datuma, ali po svemu sudeći pisano neposredno uoči samoubistva. Poštujući njegovu poslednju volju, a u nadi da će ono poslužiti svrsi u čiju službu je ovaj daroviti umetnik stavio i sopstveni život, mi ga objavljujemo u celini:

    'Sa osećanjem straha, stida i revolta već nekoliko godina pratim ono što se događa u Vijetnamu.Više nisam u stanju da podnesem nemoć koja me protivu moje volje i mojih načela čini saučesnikom tog rata. Pošto svojim životom ne mogu da sprečim to saučesništvo, odlučio sam da ga prekinem smrću. Umirem u nadi da će ova u punoj svesti i savesti izabrana smrt pomoći ljudima da shvate šta u močvarama delte Mekonga nesvesno i besavesno gube. Isidor Njegovan'".

Thursday, March 14, 2024

TAMO GDE LOZE PLAČU DVADESETDRUGI DEO

 

TAMO GDE LOZE PLAČU DVADESETDRUGI  DEO, Službeni glasnik, Copyright © Borislav Pekić

11.d 

GRADITELJI (nastavak)

Treba li izričito reći da smo i nas dvojica podlegli čarima znamenite knjige, a ja se i sada ne libim da je, sa sažaljivim osmehom upravljenim na prošlost, prelistavam u retkim trenucima odmora, iako mi je posle starozavetnih studija i izučavanja biblijske arheologije, posle očaravajućeg poznanstva sa punokrvnim, tajanstvenim i preplodnim životom Obećane zemlje, antički svet najednom postao jalov, beskrvan, izveštačen, ni vruć ni studen, pa budući mlak, dostojan da se iz duha izluči. Onda, u bežaniji, naravno, nije bilo tako. Naše igre, u koje su na užasavanje naših majki, osobito gospođe Angeline, počeli da se infiltriraju seoski oblici zabave, praćeni seljačkim temperamentom – rado smo igrali "klisa" (vrsta primitivnog golfa), zatim "piljaka", "trule kobile" i krišom, naravno "krajcerice" – naglo su promenile ruho i, odbacivši kratke pantalone, navukle hitone, toge, tunike i bronzane oklope sa sjanim kacigama, u stvari kartonske pancire sa loncima adaptiranim u šlemove.

Iz knjiga Gustav Schwaba preuzimali smo gotove pustolovine, u koje su, kao po nekom naopakom pravilu, zapadali dični Grci, u granicama tih pomalo priprostih inscenacija birali uloge, već prema svojim sklonostima i karakteru, i ponavljali njihove zgode i nezgode, ne držeći se baš uvek Schwabovog scenarija, nego puštajući da dođe do izraza i naša sopstvena mašta, a ne retko i takmičarska ambicija. Ne treba biti u sumnji, ovo kažem bona fide, da je Isidor, pri tom, uvek bio Ahajac Ahil[1] tamo gde sam ja morao da se pomirim sa ponižavajućom sudbinom Trojanca Hektora[2], mudri konstruktor i graditelj Dedal (on se već onda bio odlučio da ostane u plemenitom zanimanju oca i dede) gde sam ja postao lakomisleni Ikar[3], Herakle[4] tamo gde sam se ja zadovoljavao skromnijom rolom Tezeja[5]

Ostali, sporedni učesnici ovih istorijskih igara (u savremenom žargonu reklo bi se "široke narodne mase") bili su regrutovani među decom meštana, paora, napoličara ili najamnika sa imanja i izbeglica iz Srbije, i njihov udes, predodređen Schwabovim brutalnim scenarijem i usavršavan našim još okrutnijim korekturama, najčešće nije bio zavidan. No, takvu je sudbinu sama istorija dodelila narodima, i mi nismo bili vlasni da je u bilo čemu menjamo. Sve ovo pričam ovako potanko samo da bih vas doveo do nauma, zbilja ne znam kome je prvo pao na pamet, da naše drugarstvo, trenutno u stanju plime, premda će ga u buduće snaći i oseka, očvrsnemo, ukorenimo, takoreći obavežemo na istrajnost nekim plemeniti uzorom iz grčke starine.

Ahil i Patroklo[6] nisu dolazili u obzir. Njihovo dirljivo prijateljstvo nije posedovalo iole duhovniju predistoriju. Uprkos plemenitoj leguri, imalo je garnizonsku narav slučajnog i privremenog saveza ubojica, moćnika, bećara, ispičutura i razvratnika. Parnjake Kastora i Poluksa[7] odbacismo, u prvom redu kao blizance čija je međusobna naklonost bila bogomdana, a zatim u životu Dioskura, ako se zanemari mater im Leda, nije bilo žene, a mi smo imali Isidorovu sestru Hristinu, o čijem smeštaju u naš imaginarni svet moradosmo da vodimo računa, ako ne zbog njegovih bratskih osećanja, ono iz obzira prema naklonosti koju sam, zahvaljujući rusoovskim okolnostima života na selu, kradom počeo da gajim prema toj krhkoj devojčici, tamnoj kao zemljani kliker i živoj kao varnica.

Moj predlog da se prozovem Scilom[8], a on da bude naspramna hridina – Haribda[9], Isidor napade sa uvređenom zlovoljom. Sa njom je i inače odbijao svaku šalu u stvarima do kojih je ozbiljno držao, i ta suvoparnost, ta nesavitljiva krutost, te jetka doslednost, ostala je i kasnije jedna od presudnih determinanti njegovog razvoja i kao čoveka i kao umetnika – graditelja, ako se izuzme jedan jedini slučaj, tako strašan, tako demonijačan da o njemu za sada nemam, ni hrabrosti, ni volje da govorim.

Konačno, izbor pade na Oresta i Pilada. Ti mladići su zadovoljavali sve uslove, prijateljstvo im je bilo onog višeg, spirituelnog soja, izvesno srodstvo kao da im se u dlaku poklapalo sa stepenom srodstva u kome smo stajali ja i Sid, a pored svega Agamemnonov[10] sin imađaše sestru Ifigeniju, u koju je svečano bila proizvedena mala Hristina. Ne mogu, međutim, da poreknem da je naša Ifigenija mnogo godina kasnije na svojoj Tauridi[11] bila mudrija od mitološkog modela: lake ruke žrtvovala je i Oresta i Pilada. Dosta dugo smo jedan drugog nazivali tim uzornim imenima, a kasnije izmenjivali i pisma sa potpisima "Orest" i "Pilad", da se oko četrdeset osme spomen na njih ugasi zajedno sa privremenim izumiranjem prijateljstva i, evo, dve decenije docnije, obnovi u tako dramatičnim okolnostima i samo u jednoj jedinoj reči kaligrafski ispisanoj na poštanskim žigovima premreženoj modroj koverti.

A sada, evo me opet tamo gde sam stao dopuštajući sebi prividno udaljavanje od teme, čiji smisao čeka da se u nekoj naknadnoj prilici otkrije, evo me opet nad Isidorovom posthumnom pošiljkom. U onom metežu, u kome se ni glas o samoubistvu još nije bio slegao u prepadnutoj svesti (povrh svega morao sam da se postaram i za njegovu sahranu), jedva sam bio kadar da letimično pogledam tek uručeni paketić, pa i tada samo u potrazi za porukom, nekim nagoveštajem, ma kakvim objašnjenjem. Nije ga bilo. Meni neposredno upućena je samo ona Isidorovom rukom ispisana oznaka "Piladu", jedina živa reč u mrtvoj mreži otkucanih slova. Sadržaj pošiljke, međutim, sastojao se od pozamašnog svežnja Jakovljevih pisama iz inostranstva (uglavnom iz Londona i Buenos Airesa), i dve Isidorove lične beležnice ; jedne boje meda, na kojoj je stajalo: "Spomenik Revoluciji 1. oktobra 1965. god." i druge sa azurnim koricama, uvijene u providan polivinil, preko koje je pisalo: "Sanjarenje o graditeljstvu – 5. februar 1955. god.".

Međutim reč "Sanjarenja" beše precrtana i zamenjena izrazom "Razmišljanja", a ispod te ispravke beše ispisan datum, 2. avgust 1959. god., kao da je autor izričito hteo da ukaže na bitnu promenu u karakteru svojih zapisa, na to da su njegova bezoblična umovanja o gradnji, građenju, graditeljstvu i graditeljima, slična neprimenljivim sanjama, počev od tog datuma počela uzimati praktičan sklop neke neimarske doktrine. Odložih ih u nameri da ih kasnije podrobno ispitam, ne sumnjajući da će mi one odsudno pomoći u restauraciji Isidorovog mnogostranog lika, koji je za sada kao neka labava, provizorna žičana konstrukcija, kao formiran ali neispunjen kostur, stajao u sred nedovršenih Graditelja.

Traverze, doduše, behu razapete, ugaono kamenje uglavljeno, temelji prokopani do duboke i čvrste podloge prošlosti, grubi zidarski radovi behu uglavnom pri završetku, i već se u hiljadama reči-opeka mogao nazreti neobičan, da ne kažem, nastran sklop Isidorove duševne građevine, ali nije bilo svoda, krovne konstrukcije ni prilaznih puteva, ornamentika ne beše ni zamišljena, sočne boje za zidove još ne behu izmešane, a tanani zanatski radovi tek su imali da se obave. Isidorove beležnice pale su u dobar čas, kao što strelovita otkrivalačka misao, posle obeshrabrujućih sumnji, kolebanja i nedoumica za crtaćim stolom, iznenada obasja čitav učmao projekat nekim spasonosnim rešenjem. Znam da ovakva sebična mudrovanja nad lesom prijatelja, ove profesionalne kalkulacije sa smrću, neće nimalo doprineti da ostavim dobar utisak na čitaoca koji od mene očekuje duševnost i nekoristoljublje, dve osobine koje se ni njemu samome ne rasipaju. No, Isidor me razumeo, Isidor bi mi oprostio: veliki majstor oblika bio je, uvek kada je u pitanju njegovo delo, i veliki majstor samoživosti.

 

 



[1] Ahil je najveći grčki junak, sin mitskog kralja Peleja i boginje Tetide, koji se, kad mu je sudbina dala da bira, umesto dugog i neslavnog odlučio za kratak i slvan život. Po mitu Tetida je pokušala da svoh sina još kao novorođenče učini nepovredivim tako što ga je okupala u vodi reke Stiksa, no kakoga je pri potapanju držala za petu, to je ostalo jedino ranjivo mesto na Ahilovom telu. (Prim. prir.)

[2] Hektor je najstariji sin Pirjama i Hekabe, najveći trojanski junak i uzdanica u ratu protiv Grka. Homer ga prijazuje kao plemenitog i neustrašivog borca. Hektor u Ilijadi igra vrlo značajnu ulogu, predvodi i bodri Trojance i gine u sukobu sa Ajilom. Prizorom Herkulove sahrane završava se Ilijada. (Prim. prir.)

[3] Ikar je sin Dedalov. Na krilima od ptičijeg perja spojenog voskom zajedno sa ocem je pobegao iz kritskog zatočeništva. Zanet letom, Ikar se suviše približio suncu, koje je otopilo vosak, tako da se mladić survao i udavio u moru, od tada zvanom Ikarsko. Ikar je u umetnosti najčešće simbol ljudske nedoraslosti i kažnjenih ambicija koje nisu u skladu sa mogućnostima. (Prim. prir.)

[4] Herakle je najveći i najomiljeniji heroj u klasičnoj mitologiji, sin boga Zevsa. Neustrašiv i nesavladiv, bio je ljubimac svih bogova, koji su ga obdarili onim što im je bilo najdragocenije. (Prim. prir.)

[5] Tezej je mitski nacionalni heroj Atine. On je oslobodio Atinu Minotaura, ubio čudovište, i pomoću Arijadne uspeo da izađe iz lavirinta. (Prim. prir.)

[6] Patroklo je stariji Ahilov rođak i nerazdvojni prijatelj. U Trijanskom ratu naročito se istakao kada je, uz saglasnost prijateljevu, navukao njegov oklop i naneo teške gubitke Trojancima. Došao mu je glave Hektor uz pomoć Apolonovu. (Prim. prir.)

[7] Kastor i Poluks su bili Zevsovi momci i božanski bliznaci. Po predanju rodila ih je spartanska kraljica Leda. Ona je rodila dva para blizanaca – dvojicu Dioskura i sestre Helenu i Klitemnestru. Dioskuri su se odlikovali lepotom i snagom; Polideuk je bio nenadmašan u pesničenju, a Kastor u upravljanju kočijama i kroćenju konja. (Prim. prir.)

[8] Scila je šestoglavo morsko čudovište sa po tri niza zuba i dvanaest nogu. Ona živi na steni u uzanom tesnacu i hrani se ribom, ali proždire i mornare sa brodova u prolazu.

[9] Haribda je čudovište na obali mora nedaleko od Scile, koje tri puta dnevno usisava vodu i tri puta je izbacuje, a proždire sve što se u talasima zatekne. Izraz „naći se između Scile i Haribde“ upotrebljava se u značenju „biti u škripcu“, odnosno da se bira između dva podjednako velika zla. (Prim. prir.)

[10] Agamemnon -  mikenski kralj. Bio je prema Homeru vrhovni zapovednik grčke vojske u trojanskom ratu.

[11] Talas malih čestica sačinjavaju Tauridske meteore a obuhvataju i malu kometu poznatu pod imenom Enkerova kometa sa orbitalnim periodom od 3,3 godine kao i izvesnim brojem astroida. Oni izgleda da dolaze od komete koja je jednom bila veoma velika i u kratkom vremenskom periodu je prošla kroz orbitu Zemlje. To se sve desilo oko 3.000 godine pre n. e. (Prim. prir.)