Monday, December 17, 2007

Esej o drami-3.deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 3 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 2. deo OVDE
“Obešenjak”, moja prva drama, dakle, bila je puki refleks, podignuta ruka u odbranu od udbranu od udaraca, koji su već tada, godine 1959, bili – fatamorgama. Komentari u Dnevniku iz tih godina, ne smetaju spontanosti mog dramskog odgovora na stvarnost, jer se više bave tumačenjem refleksa, nego njegovom proizvodnjom.

Esej “Pozorište kao ispovedaonica” čini to još manje, jer se piše dvadesetak godina kasnije. Već tada je, mada ja to onda nisam znao, pozorište počelo za mene igrati ulogu ‘odaje za razbijanje stakla’, izolovane prostorije u kojoj dete ili pobunjeni čovek – kako hoćete – nalazi oduška koji mu je na drugim stranama uskraćen. (Za objašnjenje ove metafore još je rano, pa ćemo je sada ostaviti i vratiti joj se u zaključku.)

Face of Anguished Man Ja sam se vrlo brzo oslobodio fatamorgane koja je inspirisala “Obešenjaka”. Za razliku od plemenitog Don Kihota, ja sam u strašnim džinovina koji mašu rukama i nanose mu opake udarce na vreme prepoznao – vetrenjače. Ali to saznanje, kao što bi se očekivalo, nije mi donelo nikakvo praktično olakšanje: nastavio sam da se bijem sa vetrenjačama. (Moram dodati, s istim jadnim uspehom s kojim sam vodio rat dok su bile – džinovi.)

U medjuvremenu, s mojim prvim romanom, negde oko 1965, i moja je dramaturgija promenila funkciju. Mrak crkvene ispovedaonice zamenjen je mrakom kanalizacije.

Drame su postale ‘kante za djubre’ u kojima sam iz svoje literature iznosio – otpatke. Otpatke, ne u smislu koji bi s pravom zgrozio sve obožavaoce teatra, ili otpatke, ukoliko je otpadak – a jeste na neki način – sve što pišem, nego sve ono što, iz bilo kakvih razloga, od romaneskne teme, u roman nije moglo stati, a, pre ili kasnije moralo se reći.

Praktično, izgledalo je to ovako:

Pišući, recimo, “Zlatno runo”, i u njegovom “Trećem tefteru” ulazeći u zanatske kozmetičke probleme velikog majstora romejske šminke, Simeona Sigetskog, suočio sam se s večnim odnosom “Umetnosti i stvarnosti”, (u majstorovom slučaju i istorije odozgo).

Tema me je vukla izvesnim aktuelizacijama – po nesrećnom uzoru “Vreme čuda” – istorijskoj inverziji, kalemljenju osobnog i opšteg savremenog iskustva na nešto što se dogadjalo, u sasvim drugim okolnostima, pod Sigetom , godine 1566, što je - opet, po principu prinudne repeticije ‘modela opstanka’ – sa situacijom nekog umenika iz godine1975, moglo biti srodno, ali baš isto nipošto nije bilo.

(Istorija se, naime, ne ponavlja u vulgarnim reprodukcijama i kopijama, kao što misle oni koji bi želeli da je shvate na najkomotniji način.)

Ako sam hteo prošlost da vasksnem, a ne tek prosto da je kao galvaniziranu žabu animiram i iz groba pustim kao lešinu, koja će, uz to, još i naš lik nositi, morao sam se odupreti iskušenju da kao mnogi pisci – pa i ja u “Vremenu čuda” – zamenjujem teme, i, umesto stvarne prošlosti priredjujem njene kostimirane balove.

Da, opisujući krvavi sukob Reformacije i Protiv-reformacije, mislim na tekući hladni ideološki rat, da rugajući se Kaligulinom ludilu, ismejem neki lični režim koji mi se trenutno ne svidja. (Kami se u svojoj drami bavi stanjem, načelima, mehanizmom moći, ne Kaligulom, a pogotovu nekim savremenim tiraninom.)

Da se protiv rata u Vijetnamu borim tako što ću prikazati najezdu Huna na Evropu, dajući ovde onde – za idiote – hunskim konjanicima američke ili severnovijetnamske likove, vec prema tome za koga navijam.

Morao sam Simeona da ostavim ograničenog vlastitim istorijskim uslovima i da ga ne opterećujem celokupnim iskustvom vrste, koje je njegovom tek sledilo, od Sigeta naovamo.

(Lingvistički to znači da se neko u to vreme nije mogao ‘kidnapovati’ – kao što se veselo dogadja u “By The Sward Divided”, jednoj TV seriji o Engleskoj revoluciji – nego samo za otkup oteti; misaono to znači da Simeon nad mrtvom Sulejmanovom glavom, kad je oživljava, ne može meditirati i ‘Ketmanu’ kao Česlav Miloš u “Zarobljenom umu”.)

Njegov rat sa carskim lekarem i grčkim patriotom Kajsunizadeom oko prava umetnosti na nezavisnost od stvarnosti, odnosno, istorije, a pomalo i rat za vlastitu glavu, mora se voditi ondašnjim duhovnim oružjem, a ne pozajmljenim iz jednog aresenala koji još nije ni postojao.
za 2. deo OVDE

No comments: