Wednesday, August 27, 2008

Dnevnik B. Pekić e. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(d deo Ovde)

2. april 1955. godine variacija (nastavak)

Opkoljavaju me stvari koje ne shvatam. Čak i u vlastitoj sobi doznajem da sam uljez i sedam oprezno na rub stolice.

G.Sutherland_Thorn_Head

Predmeti me motre neprijateljski, jedan bakrorez smera da mi padne na glavu, tepih mi se bešumno baca u noge i ugao sekretera udara me u bedro.

Knjige u šarenim, kartonskim povezima (papir koga valja preobratiti u pustolovinu), sto koji srtši iz poda kao nilski lokvanj i najzad ja „dečak plave kose sa lulom u ruci“.

Čovek jednostavno biva unesen u sobu u kojoj su stvari već uzele prevlast i zavele nepojaman režim materije. Teror konusa, kupa i kocki.

Sporazum između nas je bezmalo nemoguć.Život nije u stanju da sledi te ploče koje čeznu da se produže kroz dane. On je prikovan za trenutak.

On se jedino nadima kao balon privezan za drvo. Smestiti jednu plazmu snabdevenu elanom u provinciju čije su granice matematički proračunate, znači unapred primorati elan na uzmak.

Šta da uradim protiv nameštaja. Da ga isečem na komade i bacim u peć? Da mu se pokorim ili da pokušam bekstvo?

No tada treba rešiti kuda pobeći. Među nove stvari? Ali takvih koje su zbilja nove i nema. Svuda gde god se obratim sto je, i knjige i postelja.

A na zidu vise praoci u tvrdim nalašćenim kragnama i onduliranim brkovima. Drže se tako kao da ja ne znam kakvi su lupeži bili.

Oni objavljuju da su spremni postati domaćim Larima. I da očekuju da budu predavani s koleno na koleno deci zajedno sa sifilisom i rahitisom.

Te slike rasklimatanih ulanerskih jahača, i tetica sa pletivom u krilu (zapravo goblenom, naravno) i štakorskim očicama koje zveraju unaokolo da me uhvate u krivnji.

Čovek dobija želju da bude strašno nepristojan pred njima. Da uradi nešto što će ih tako šokirati, no nikako ne pronalazi pravo sredstvo.

Ja osobno mrzim jednu od njih sa visoko uzdignutom punđom i belom čipkom oko vrata. Ona ne spada u „Dame sa krznom“ u kojima čovek štiti svoju ljudsku prošlost!

Ona je umrla odavno. Čovek se pita šta još uvek traži među nama. Čudna je ta sposobnost života da se okruži kamarilom mrtvaca. A među novim stvarima čekaju zapravo nove lešine. Sve same umrtvljene „vrline“. Kuda onda?

No comments: