Saturday, October 25, 2008

Dnevnik B. Pekić zg. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(zf. deo Ovde)

21. april 1955. (nastavak)

Sve tačke tog programa izuzev one koja proglašava “jednaku obavezu rada za sve” i koja ima neki novoevanđeoski etički smisao, bave se uglavnom objavljivanjem načina na koje će se nova klasa domoći proizvodnih sredstava i ekonomske kontrole.

K. Malevich-Suprematism-1

U tom pogledu, iako ni u jednom drugom, ovaj je politički program sasvim iscrpan. Kao da nije zaboravljena nijedna mogućnost za „despotsko posezanje“. Sve su uočene i registrovane pod brojevima. No treba videti kako je to urađeno? Ostavljam po strani „otadžbinu socijalizma“.

(Sad najednom uprkos Manifestu koji je kod ovog pitanja sasvim različit: radnici ipak imaju svoju otadžbinu. To je SSSR. U stvari to ima da znači da je „proleter“ ma gde on bio obavezan svojom svešću na vernost zemlji od koje je često udaljen i hiljadu milja.

To najzad znači, kako naš prevodilac u izdanju od 1948. oduševljeno zapoveda da su „radnici i trudbenici svih zemalja dužni da tu otadžbinu /to jest SSSR/ brane svim silama“.)

Usled zamršenog stanja u toj „razglavljenoj zemlji“, koja je sedamnaeste podsećala na trkača što na dvadesetom kilometru odustaje od maratona – Revolucionarni komitet je morao malo uprostiti sredstva.

Ovde to, nažalost, nije u potpunosti bilo moguće. Saveznici su se uslužno potrudili da situaciju učine što jasnijom. Sredstva su morala biti izabrana sa više dara. Odbacimo tačku „obaveznog obrazovanja“, jer ona podseća na napore prostitutke kojoj loše ide, da obrati na sebe pažnju.

Uostalom svi demokratski programi imaju slabost prema ovom obećanju, kao da je dovoljno gurnuti ološu pero u ruke i nataći mu naočare pa da država procveta. (Kao i Indijance, narod ništa tako sigurno ne ubija kao pismenost i rakija.)

Eksproprijacija je odista izvršena, ali je nesravnjeno lakše bilo roviti po katastarskim knjigama i povlačiti nove crvene linije na kartama seoskih atara, nego povećati godišnji prinos žitarica. Ovaj se rat završio privlačno dok je vođen u Planskoj komisiji olovnim vojnicima.

Napolju on je doživeo fijasko, što u ovom ili onom smislu priznaje vlada kroz usta svog premijera. Naravno, elementarne nepogode se ne mogu obuzdavati planski, ali se prinos ipak, kad njih nema, može podići do visine koja će obezbediti normalnu ishranu, kad one nastupe.

Što se tiče „jako progresivnog poreza“, on kod nas i nije imao na koga da bude primenjivan. Veće imovine bile su jednostavno konfiskovane, jer su po čudnom, ali ne i nelogičnom slučaju, svi njihovi vlasnici bili kolaboranti. Pravo nasleđa je u svojoj biti mudro bilo zaobiđeno.

Što se tiče konfiskacije imovine pobunjenika (među kojima je bilo i onih od pre tri ili četiri decenije) to je tačka koja je sa najviše uspeha obavljena. Ona je zahtevala najmanji napor, a umela je da pričini najveće zadovoljstvo.

„Jednaka obaveza rada za sve“ značila je, uostalom kao i uvek čitavu armiju činovnika koji su bili zauzeti poništavanjem uredaba ujutru, ako su one donesene uveče. Industrijske armije, u nacističkoj Nemačkoj nazvane organizacijom „Kraft durch Freude“,

a kod nas omladinskim, uličnim, rejonskim, gradskim radnim brigadama, pokazale su se skupljim zbog svoje dobrovoljnosti, nego profesionalni radnici te su imale više moralno-propagandni smisao, nego ma kakvog ekonomskog efekta.

Sumiran ishod više nego bedan. Njegovi jedini uspesi imaju se zahvaliti tome što se vlada ipak nije striktno držala „Manifesta“. Inače ...

Razlika između sredstava koje je Monsieur de Launaz dobio za izdržavanje jednog princa po krvi u Bastilji i koja su iznosila oko 50 livara i onih što ih je imao za izdržavanje jednog pamfletiste – oko 5 franaka (pod pamfletistom se očevidno misli na intelektualce volterijanskog tipa) bila je toliko velika koliko je bila razlika između nasleđene gluposti i stečene pameti. (zh deo Ovde)

No comments: