Friday, March 13, 2009

Izbor iz dnevnika Z5 deo

Izbor iz dnevnika Borislava Pekića Z5 deo
(Z4 deo Ovde)

DA LI JE BURŽOAZIJA IZMISLILA SEBE ILI JE STVARNO POSTOJALA?

P. S. mi kaže: “Ma šta ti jednako s tim tvojim gradjanstvom? Mi uopšte nismo ni imali gradjansku klasu!” Odgovaram: “Protiv koga ste onda dizali revoluciju? Protiv naroda?” …

Bob_Elsdale_02

Kad čovek čita izvesne novinske članke, pa i poneke istorijske studije (!), pita se da li je kod nas buržoazija uistini postojala, ili je izmišljena od nekoliko veštih i dobrostojećih ljudi da bi se pravili važni?

Čini se da je postojala jedino kad je njenu imovinu trebalo eksproprisati. Za eksproprijacije – da, za istoriju – ne. Posle toga, šta će kome? Ne postoji. Nikad nije ni postojala …
(DNEVNIK, 1956.)

UMETNOST I REVOLT

Književnosti nema bez duhovne pobune. Ne može se imati i snažna država i velika književnost. Dokazuje li Ovidije u Rimu Avgusta suprotno? Možda izvesno vreme, potom Avgust proteruje pesnika na Pont …

Smemo li, po analogiji, reći da nema umetnosti bez opozicije vremenu? Ne verujem. Italijaska slikarska renesansa nije bila oponentna. Ravnodušno je služila mecenama – državama i Crkvi. Vizantijska ikonografija nije se protivila slikarskim kanonima. (Ikonoborstvo je teološka, a ne slikarska jeres) …

Graditeljstvo je najodanija sluškinja vremena i okolnosti. Samo velika i snažna država radja veliko neimarstvo.

Piramide su mogle biti zidane jedino u totalnoj državi i totalnoj religiji. Demokratija za tako nešto nemaju ni novaca, ni robova, ni volje.Ali im pre svega nedostaje i neka univerzalna dogma. Jer da je imaju, našlo bi se i volje, i robova i novaca …

RED U KOME SE KUPUJE ZAŠEĆERENA SIGURNOST

Kuma B. zatičem u redu za šećer. Pedeseti je, optimistički. Nema nikakve šanse. Medjutim, stoji. Prolaze prolaznici nezainteresovana lica, sve dok se u tom bezazlenom mimohodu, divljom okretnošću u redu ne nadju. Tada, ako ih ne izbace, ostaju i lice im opet dobija krvnički izraz.

Objavljujem da ću nekoliko minuta praviti društvo prijatelju, a zatim nestati. Ljudi iza B.-a – onih ispred ne tičem se – daju do znanja da imaju satove …

Razgovaramo tiho. “Rimljani su zabavljali i hranili plebs jer su znali da se s punim stomakom teže kreće, a krvožednost se može podmiriti očima jednako kao i rukama.” Kažem.

B. se ne slaže: “Zato i nije bilo većih lenština od rimskog puka. Time vlada ne sprečava pad. Samo ga odlaze.” “Pa zar to nije glavni posao demokratske vlade?” “Prave demokratske vlade rade kao da nikad neće pasti.” Poučava me B. “Ali padaju kao da ništa ne rade.” Primećujem, misleći na francuski parlament.

Francuski parlamentarni život je instruktivan. Razlozi koji obaraju jednog premijera i daju investituru drugom mahom su isti. (Bez obzira na predsednički sistem.) To je glupo, premda ne tvrdim da nije demokratski.

Suverenost naroda nigde se tako dobro ne ispoljava kao u destrukciji. Narod je stvarno suveren samo dok ruši. (Čim sruši, posao mu se uzima iz ruke.)

U obaranju vlada za sve iskrene demokrate ima čar koju ništa ne može nadmašiti. Najbolje su najkraće vlade. Svaka stalnost je pogubna za demokratiju. Dugovečna vlada najzad počinje umišljati da je, čim je tako duga, i – dobra.

“Kratke vlade”, kažem “bolje su od dugih već i stoga, što nemajući mnogo vremena, trude se da što pre pokažu svoje vrline, pa i ne stižu da demonstriraju svoje mane.” B. misli da je to optička varka. Mane se samo sporije vide od vrlina. “Uostalom”, kažem, “zar to nije svejedno. Ionako im niko ništa ne priznaje.” …

Gledamo mali, prljavi rat za šećer i menjamo temu. Ljudi koji do juče nisu imali hleba, kupuju danas na kilograme šećer. Kupuju ga daleko više nego što im je potrebno. Kupuju ga da budu sigurni. To su metafizički, a ne egoistički razlozi.

Danas će se sigurnost blindirati šećerom, sutra zejtinom, prekosutra će doći na red mast. “Oni su samoživi.” Kaže B. “Ne”, kažem “oni su filosofi. Koliko kupuješ?” “Koliko daju.” Odgovara B. filosofski.

“Ništa ne daju.” Kažem, gledajući iznad glava. Ljudi koji su stajali u redu iza nas i pretili mi svojim satovima, natovareni šećerom grabe uz Makenzijevu. Na radnji visi karton: “Šećera nema, a za drugo ste dobrodošli.”

“Ja mislim,” kaže B. “da demokratija …”
(DNEVNIK, 1957?) (Z6 deo Ovde)

No comments: