Thursday, April 16, 2009

Kermauner IV deo

Kermauner IV deo
(III deo deo Ovde)

Kermaunerov “Dnevnik” (Izvodi, komentari: “Hrišćanski marksizam”, Fronda, Dobrica Ćosoć, praksisovci, privilegovani disidenti, evrokomunizam.) (Nastavak.)

Utorak, 11. januar 1983. godine.

Nastavak komentara Kermaunerovog dnevnika.

Na visokoj temperaturi telo vrlo često gubi oblik, kad se smesa ohladi ne dobija se drugi definitivan i gotov, već jedan hibrid koji veoma često ima nakazne konture.

Mnogi disidenti, a pod njima uvek podrazumevam samo one koji su pripadali partiji ili sličnim levim idejama, pa se u praksu tih ideja razočarali, misle pod vrlo visokom temperaturom i o svojim starim idejama i o onima koje prihvataju.

11medusa

Zato te nove ideje i zato te misli koje oni izražavaju kada se oslobode, ili misle da su se oslobodili stega stare dijalektike, nemaju čiste i jasne forme, već pre liče na neko čudovište u kome se mešaju mnogobrojne forme, ali nijedna ne dolazi do svog konačnog finaliteta.

Ti disidenti su naslednici koji su izostavljeni iz pokojnikovog testamenta. Oni se sada sude sa legitimnim naslednicima, da bi ušli u posed za koga misle da im je nepravedno oduzet. Oni nikada ne preduzimaju ništa niti misle na bilo koji način koji bi im mogao oduzeti pravo da se i dalje za to nasleđe bore.

Oni uvek stoje jednom nogom u starom grobu, grobu svojih starih ideja, a tek drugom na ivici groba koji za njih stvaraju nove ideje. Oni su uvek dihotomni, raspolućeni, njihova misao je uvek nervozna, jer nije u stanju da se poput Buridanovog magarca odluči na koju stranu da se okrene.

Kasno, vrlo kasno, upoznati sa plodonosnim i plemenitim stanjem opšte sumnje, oni nisu kadri da tu sumnju kontrolišu. Sumnja kontroliše njih i ne dopušta im da ni u jednom pravcu postignuneki duševni mir ili neku refleksiju koja bi tu sumnju smatrala legitimnom, prirodnom, i sastavnim delom jednog stava onom korektivom koji će tom stavu pomoći da se bez predrasuda, bez fanatizma, bez dogme, uključi u opšte saznanje sveta, fleksibilno, dinamično i u osnovi relativističko.

Ali pošto oni nikada nisu verovali u sumnju kao u nešto iz čega može da proizađe dublje saznanje, oni ni sada, kada tu sumnju realizuju na svojim starim idejama, ne vide u njoj instrument kojim će doći do novih saznanja, takođe izvesnoj sumnji podložnih, nego neku vrstu osvete koju obavljaju nad svojim vlastitim zabludama.

Otuda taj subjektivni ton, otuda ta povišena temperatura, otuda ta jasno uočljiva ogorčenost kad god se govori o idejama koje se više ne zastupaju. Kermauner, međutim, drži, to se iz dnevnika vidi, da disidenti sa kojima on održava odnose od te ogorčenosti ne pate.

Ali ako čovek pažljivo pročita taj dnevnik, onda će se videti da ti ljudi i te kako pate od te ogorčenosti, bez obzira iza kakvim ih spokojnosti skrivali, da od tih ogorčenosti trpi i sam Kermauner, čak i u ovom daleko hladnijem dnevniku, nego što je bilo njegovo „Druženje“ sa njim pre dve godine u „Književnosti“.

Ta ogorrčenost, jasno uočljiva, smeta da se nova saznanja prime onako kao što dolikuje jednom misaonom čoveku, mirno, spokojno, kao deo opštih saznanja, jer sva i ona bivša i ova sadašnja i ona buduća, predstavljaju deo čovekove lične kulture, nikakvo nasleđe koje bilo od koga primljeno, nego nešto što pripada nama i što je od nas neodvojivo.

Način na koji govori Kermauner o nasleđu pokazuje da on pod nasleđem, duhovnim nasleđem, vidi jednu ideologiju koja je u jednoj zemlji dovela do sadašnje vlasti. Da on u tome ne vidi jedno duhovno blago, da on u tome vidi jednu pragmu.

Zbog toga nije kadar da iz tog nasleđa uzme ono što je još uvek živo i što za njega još uvek vredi. Tako govori o politici sa prezirom, kada je ona vlastoljubiva. Ove njegove definicije pokazuju da ni sam nije toga oslobođen.

Ono što kod Dobrice on smatra gotovo najvažnijim u njegovom duhovnom profilu to je u stvari njegovo mesijanstvo. Imam utisak da bi Taras Kermauner vrlo rado želeo da bude u Sloveniji ono što je Dobrica u Srbiji.
Ali se Kermauner ne pita da li je mesijanstvo najpogodniji oblik za jednog slobodnog intelektualca. Da li je širenje ideja u koje čovek nije sasvim siguran, pogodan put da čovek ostavi trajan trag u duhovnoj kulturi svog naroda. Naročito za one ljude koji su imali druge ideje i koji su isto mesijanstvo i na njima pokazivali.

Ko svetu ništa ne dodaje – oduzima mu.

3 comments:

Anonymous said...

preporucite mi neku pekicevu knjigu za citanje. Imam sedamnaest godina i volim da citam. Probao sam "Kako upokojiti vampira", al mi ne ide. Šta bi bilo najbolje, mislim sa kojom pekićevom knjigom treba početi? hvala. pozdrav svima

Anonymous said...

Prijatelju anonimusu,
ja sam usao u svet zvani Borislav Pekic sasvim slucajno.Pre jedno sedam godina na Sajmu knjiga u Beogradu sam kupio knjigu >Besnilo< od Pekica, kupio sam nasumice, kao da me nesto vuklo da to ucinim.Ta knjiga je moja preporuka za pocetak ulasaka u jedan predivni svet njegovog stvaralastva. Naravno, posle te prve knjige su se nizale sve ostale i ja trenutno posedujem ceo njegov opus(objavljeni, koji se moze kupiti u knjizarama).Uz svu cast ostalim velikim i grandioznim srpskim piscima, ya mene je Bora Pekic najveci srpski pisac u istoriji!!!

Anonymous said...

Mladom anonimusu,
i ja sam pocela sa "Besnilom" i mislim da odlicna za pocetak. Za sljedecu (vjerujem da ce vas Pekic privuci) savjetujem "Atlantidu". A "Kako upokojiti vampira" je jedan od najboljih romana na srpskom jeziku, ali trazi vise zivotnog iskustva i izvjestan citalacki staz. Pekic na pocetku daje spisak literature koju je koristio i po tom spisku cete znati kada ste procitali dovoljan broj knjiga. Za Vas je sigurno rano da naletite na "Malleus maleficarum" npr. ali kad prepoznate da ste makar "prosvrljali" kroz Pekicev spisak - vidjecete koliko ce vam se svidjeti knjiga knjiga.
Pozdrav. Vesna