Tuesday, August 05, 2008

Dnevnik B. Pekić 6. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(5. deo Ovde)

17. februar 1955. godine (nastavak)

Ideja o slomu Evrope više je stvar naših osećanja. Ja sumnjam da jedan sovjetski funkcioner misli o njoj sa zabrinutošću onih čija Evropa svakako umire.

V.Stoss-Vanity

Poteškoća je u tome što ne postoji jedna Evropa. Ima onoliko Evropa koliko ima naslednika kraj odra bogatog ujaka. Ako jedna Evropa umire, izraz uostalom više patetičan i pozorišni nego precizan, ostaje ih još uvek dovoljno koji žude da je naslede.

Čitava jedna klasa nalazi se u položaju siromašnog rođaka, koji u zadnjem času kad je deoba već izvršena, podnosi nekakva dokumenta koja dokazuju njegovo pravo na posed.

Lažni testamenti nisu plod nitkovljuka nego iskrene ubeđenosti. Mi sasvim pouzdano grdno grešimo što pojam Evrope tako ljubomorno i sujetno vezujemo za našu prošlost. Evropa –

to je liberalizam XIX veka, u kome je gospodin Cvajg mogao da pređe hiljadu milja od Petrovgrada do Lisabona a ga niko ne upita za pasoš, prosperitet u kome je podloga novcu bilo zlato, a nikakav rad i slične koještarije,

hrišćanstvo koje je bilo toliko tolerantno da je uključivalo masoneriju, nekoliko lepih slika malanih u njenim ateljeima, nekoliko eksploziva napravljenih u njenim laboratorijama,

nekoliko dosadnih knjižurina nažvrljanih po njenim mansardama, nekoliko slavnih zločinaca udavljenih po njenim trgovima, najzad par zanimljivih civilizacija podignutih na njenim obalama, svi ostali su robovi i udžbenici njene istorije.

U stvari, ništa što ne bi bilo dostojno smrti. Jer uvek će se napisati gluplje knjige i uvek se mogu obesiti gori zločinci, a hrišćanstvo je već odavo prestalo da bude vera i postalo je neka vrsta društvene galanterije koju zahteva dobar ukus.

Samo su nemački magarci mogli biti zlikovci u načelu, što potiče valjda od njihove slabosti prema sistemima i generalizacijama. Generalisati znači ako mi jedan Židov stane na žulj u tramvaju, ja kažem: treba potamaniti sve Židove!

Naklonost prema sistemu se sastoji u tome da se tačno registruje da u baraci 5 „nedostaju tri četvrtine jednog Rusa i gornji deo zatvorenika Sibolskog“ uprkos tome što su ti komadi pripadali nekom Bisenvageru iz barake 17.

Mi smo sujetno na tu Evropu Nadsudije, i ako joj se spori da diktira ideje ili pravi najbolje mašine mi urlamo: Ona umire.

Za aristokrate Evropa nije umirala kad je Sulejman Veličanstveni podigao šator pred vratima carskog Habsburgovskog Beča, nego kad je opat Sijes predložio da se staleži u loptačnici konstituišu u Narodnu skupštinu.

Za Rimljane Evropa nije umirala u baruštinama Galije i varvarskim ratištima Severa, nego u kolonatima balkanskih provincija. Evropa je ropstvo – tvrdili su patriciji. Ne – ona je feudalna hijerarhija – odgovarali su plemići.

Jeres, vikali su sveštenici, Evropa je više od svega njena hrišćanska crkva. Ona je duh analize, osporavali su mislioci. Koješta, rugali su se buržuji – Evropa je njena industrijai pravo neograničenog vlasništva.

Proletarijat je stjao na stanovištu da je prava Evropa čovečna i jednaka razdeoba siromaštva.

U stvari ona je sve to zajedno i još mnogo više. Tu i jeste uzrok njenoj prividnoj agoniji.

Evropa je jednostavno pretovarila svoj želudac i ono što joj je neophodno nisu nove ideje, nego sredstvo za čišćenje, kojim bi se oslobodila starih. (7. deo Ovde)

No comments: