Sunday, November 30, 2008

Dnevnik B. Pekić P. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(O. deo Ovde)

11. maj 1955.

Govore da je maj mesec dobrog raspoloženja i srećnih trenutaka. Ja bih rekao da je to mesec naših slabosti. Mesec poraza.

12. maj 1955.

Pišem redove što slede samo zato da bih posle više godina, kada se budem krepio njihovom naivnošću i „dirigovanim cinizmom“ (uostalom ja sam pijan) mogao objasniti dan, koji je protekao u administrativno preciznim opisima pohotne gospođe Dr.

G.Sutherland_Thorn_Head

Namera je očigledno, u dopisivanju idealnih razloga za ovaj opis. U stvari, gospođa Dr. je danas manje privlačna nego juče, i juče manje nego prekjuče, i prekjuče manje nego u danu koji je prethodio. Ona je sve manje privlačna i valja očekivati da će jednog dana sasvim prestati da to bude.

Gospođa Dr. će dakle prestati da bude privlačna u jednom takoreći apsolutnom smislu. U osamdesetoj godini gospođa Dr. će možda nestati, pošto je ona sama nestala decenijama ranije. Ovakvo tumačenje, rekao bi vrlo poštovani Brana Petronijević, može da se okrsti kao naivni realizam.

I on je netačan sa sledećih razloga:

a) Gospođa Dr. objektivno ne postoji, pa čak i da njeno stvarno postojanje priznamo, što bi bilo nenaučno i materijalistički, njen objektivni izgled je nedokučiv za naše saznanje – svirepo, ali neizbežno!

b) Postoji, što sledi iz prethodnog, samo naša svest o gospođi Dr. Zato gospođa Dr. ne odlučuje o svom postojanju: ona umire kada iščezne svest o njoj, a ništa joj ne pomaže ako umre ostavljajući tu svest o sebi, za sobom.

Kad govori o gospođi Dr. čovek nikad nije dovoljno spiritualist. I Berkli se čini primenjen ovde neverovatno empiričan i grubo materijalan. Izgleda da se objašnjenje za nju ipak ne sme tražiti u filosofskim sistemima. Gde onda? Gde?

Gospođa Dr. je prožeta granjem modrih žilica kao penasta hartija na kojoj protestanti štampaju „Sveto pismo“. (Ovaj nedostatak kompozicije ne dolazi jedino od pijanstva, nego i od izbegavanja da pišem o gospođi Dr. naučnu disertaciju. Moja ambicija nije da tu ženu objasnim sub specie eternitatis, premda ne sumnjam u njenu ulogu i u tom smislu, nego da objasnim sebe.)

Ova pojedinost bila bi dovoljna da od bezbožnika napravi bigota. Pada mi na pamet da je hrišćanstvo u preziranju žena izgubilo najefikasnije sredstvo obraćanja. Pravno obrazovani Rimljani posedovali su znatno profinjeniju indukciju, što potvrđuje izgled vestalinki.

Da bismo poštovali bogove, potrebno je da volimo svet koga su nam stvorili. Da bismo taj svet voleli, neophodno je da on bude lep. Da nam je vrlina umesto u obliku isušenih starica predstavljena u obliku filmskih diva, ljudi bi izgubili volju da budu poročni.

Gospođa Dr. je danas manje lepa nego juče, ali stvarno ona je više lepa. Lepota koja je iščezla, samo dobija upoređenjem. Gospođa Dr. je bila božica jedne tajne o kojoj smo svi iz „Saadističke patije“ govorili sa omalovažavanjem, da bi joj se crveni od stida klanjali u toploti perjanih jastuka.

Kada samo pomislim koliko je ta dama, o kojoj su naše majke (gospođaJolanda, gospođa Marženka, etc.) govorile niskim glasom, iscedila najčistije životne istine iz nas. To što smo joj mi, tajno i sa pribranim predumišljajem poklanjali, bila je mekana i živahna struja mladosti, sam život!

Sada o „živahnoj struji“, naravno, više nema ni reči. Ona je benzinom i štirkom isprata sa čaršava, što se može smatrati prilično nedostojnim završetkom za jednu plemeniti strast. Krepost nikad neće razumeti porok, zato što je ovaj došao posle nje da joj bude razlog.

13. maj 1955.

Bitka se još nastavlja žestinom koja raste. Osećam se kao eksperimentalni objekt u koncentracionim logorima, nad kojim se naizmenično vrše probe hlađenja i zagrevanja. Počinjem da pretresam njene najbanalnije pokrete, da rasklapam njene misli kao časovničar skupoceni mehanizam koji mu je donet na opravku. (Da bi pokrao rubine!)

Padam kao što nikad nisam padao, i srećan sam zbog toga, iako bih mogao da u sebi prezrem slabića, sve ono što sam čitavog života prezirao u drugim ljudima. Zar je bilo potrebno da se pojaci jedna žena, pa da uništi građevinu koja je odolovela lukavstvu i svireposti sveta? Zar je bilo potrebno da me jedna žena nauči sebi.

Nevolja, nažalost, nije više u tome, da li će me ona voleti ili neće, nego u tome: „Šta započeti sa sobom?“ Čovek zida svet samo zato da on bude srušen. Čovek veruje u svoju kreatorsku i nesavladivu volju, kuša je pred smrću, strahom, poniženjem, bedom, prkosi joj tamo gde podlaci i kukavice uvlače glavu u ramena i pune oči peskom lične neodgovornosti,

izaziva je pred nemogućim, vežba je na mogućem, bori se i pati da bi je dokazao sebi, a ne svetu, stavlja joj u službu ljubav, mladost i strast inteligencije, odriče se u ime nje trenutaka, radi večnosti jednog osećanja rehabilitacije nad sudbinom, stavlja je kao pečat na stvari i bića, i najzad doživljava da se jedna tako iskusna i opredeljena volja slomi pred jednom ženom.

Imao sam bezbroj strašnih momenata u životu, ali je svaki od njih postojao samo zato da na njemu pokažem svoju moć. Ovaj je došao samo zato da otkrije moju nemoć. Mrzim ga, ali sam mu beskrajno zahvalan. Zahvalan zato što ga mrzim. Mrzeći ga, ja ću misliti o njemu. Misleći, ja ću ga objasniti. Objašnjavajući ga, ja ću ga pobediti. (Q deo Ovde)

No comments: