Monday, December 01, 2008

Dnevnik B. Pekić Q. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(P. deo Ovde)

15. maj 1955.

„(...) – Trebalo bi dakle umreti, pa da čovek bude nevin i miran! – Pripazite se opet! Umreti to je izvršiti čin, čija se zamašnost ne da izračunati! (...)“
(A. Frans: „Epikutov vrt – Priorat“)

S.Renard_Vanitas2

Afera dr Krausa, majora Guzenka, Gaj Bardžesa, ministra Jona ili komesara Dida, migracija na magistrali Istok-Zapad, procesi za veleizdaju, petokolonaška delatnost komunističkih partija u Francuskoj ili Italiji, načelo dobrovoljne repatrijacije definitivno primenjeno u klauzulama Korejskog primirja – sve to zajedno otkriva simptomatično slabljenje uloge nacije u ljudskoj opredeljenosti.

Ideja postaje prava domovina. Od vremena verskih ratova Evropa nije bila pogođena podelom koja bi bila isključivija. Nacionalna Evropa ustupa mesto nadnacionalnoj, ali ne po planu koga su pripremili politički utopisti, objasnili profesori međunarodnog prava, i najavili filosofi, naprotiv:

Internacionalizam se ušunjao u Evropu na zadnja vrata. (Lako se može dogoditi da bude izbačena kroz glavna!) U strogo građanskom smislu njegova ispoljavanja su nemoralna. Francuski komunist je bliži kineskom kuliju nego svom buržuju. Distanca koju on sebi dozvoljava je upravo tolika da ga u pogodnom trenutku može mlatnuti po glavi.

Jugoslovenski „reakcioner“ gleda sa divljenjem u oružanu silu Južne Koreje, dok mu vlastita armija pričinjava neuporedivo manje zadovoljstvo, ako se o zadovoljstvu uopšte može govoriti. Isto kao što su francuski hugenoti bili bliži nemačkim protestantima nego svojim katolicima, koji su prijateljstvo Španaca pretpostavljali jeretičkom Jugu.

Nesumnjivo ova podela je uslovno prirodnija nego ma koja druga. Prema tome ona je moralnija. Vrednost jedne klasifikacije ceni se prema kriteriju. Nacija je slučajnost rođenja. Tek je ideja neminovnost izbora. Moralna odgovornost raste sa opadanjem socijalnog tropizma. Patriotizam nije ništa drugo nego jedan veštački refleks, u čijem građenju nismo učestvovali, i koga čiste savesti možemo potpuno odbaciti kao naturen i neprirodan.

Spostisti raspolažu, više nego drugi ljudi osećanje mere. Oni neretko predvide momenat u kome se valja povući iz takmičenja. Umetnici recituju svoje stihove još na samrtničkoj postelji, a državnici moraju toljagama biti opomenuti da je vreme smeni. Političarima nikad nije dosta ovacija, kao ni ljubavnicima poljubaca.

Ako pod realizmom podrazumevamoodsustvo ciljeva, osim onih koji su nam dostupni, onda je to jedno podljudsko orijentiranje. Credo qui absurdu, je najuzvišeniji princip ljudskog duha i jedina garantija njegove pobede.

Napredovati ne znači gmizati od jednog do drugog duhovnog meridijana nego Kirkegorovski riziko, Prometejska pljačka tajne, samoubilački skok u neizvesnost, avantura absurda, kome svojim prisustvom pridajemo značenje. Energija nije mirna i široka struja svetlosti koja prožima materiju, nego diskontinuiran niz bljesaka odvojenih tminom prikupljanja, sažimanja.

Volja je manje zavisna od nas nego što mogu da pretpostavljaju ljudi, koji je naziru u pokretima svojih udova. Ona nadolazi i iščezava nezavisno od naših obraćanja. Zato život nije jedno celovito, koherentno življenje, nego smrt ispresecana munjama života. U jednom smislu volja zaostaje za životom jer ne očestvuje u smrti, u drugom smislu ona ga prevazilazi jer mu daje dvostrukost.

Danas sam morao da razočaram svoga prijatelja M-a. On je ocrtao sudbinu Y-a u crnim bojama, predviđajući neprijatene događaje sa kojima će biti suočen „kad dođe ono treće“. Rekoh:

„Čak i da dođe do te korisne, ali neefikasne promene u što sumnjam, od onih koji sa preteranom revnošću služe jednoj vladi, sa veliko se sigurnošću može očekivati, da će sa još većom služiti protivničkoj. Y je stekao reputaciju dobrog sluge. Vlade se otimaju o ljude koji pretstavljaju da služe ne misleći, nego da misle ne služeći.

Delom iz načela a delom iz straha, on će biti najbolji činovnik sutrašnje vlade, kao što je to današnjoj. On je postao nezamenljiv. Režimi se ne drže na doktrinerima nego na činovnicima. Oni koji su se isticali preteranom revnošću u otporu prema jednoj vlasti, ne smeju očekivati da budu nagrađeni od one koja joj sledi.

Niko ne voli one koji se mnogo žrtvuju. Ti mnogo zahtevaju. Oni su skloni da budu čistunci, sitničari i da cepidlače. Njima nedostaje širina duha i politički smisao. Oni su dobri za obaranje režima, ali nepogodni za njihovo održavanje.

Procesi protiv starih boljševika u Sovjetskom Savezu, kao i neki događaji čiji smo bili svedoci, pokazuju da dobra vlada svoje obračune počinje najpre sa svojim pristalicama. To postaje načelo. Ne velim da je ono lepo, ali sigurno je da donosi osećanje sigurnosti vlastodršcima. Bez tog osećanja nema jake države“. (R. deo Ovde)

No comments: